četvrtak, studeni 6, 2008
Kao sto sam obecala ranije, evo nekoliko slika moje seke Antonele koja sad ima 4 mjeseca!
http://img528.imageshack.us/my.php?image=spa0490qd8.jpg
http://img201.imageshack.us/my.php?image=fotografija0003xg1.jpg
http://img366.imageshack.us/my.php?image=fotografija0004ch0.jpg
http://img208.imageshack.us/my.php?image=fotografija0005sc7.jpg
ponedjeljak, kolovoz 4, 2008
Nakon dugo vremena pocela sam opet malo aktivnije pisati. Ne znam kad cu moc objaviti na blog s obzirom na to da sam ogranicena s koristenjem interneta (instalacijski problemi) i s obzirom na to kad ce biti gotovo.
Bilo price ili pjesme, sto god bilo, (nikad ne znam kako ce na kraju sve skupa ispasti) prvo cu stait na blog, dakle prvi cete saznati.
Sestrica je dobro i raste i moram priznat da mi daje dosta inspiracije, bilo pozitivnih bilo negativnih. Danas joj je bilo mjesec dana i po prvi put su ona i majka izasle iz kuce u setnju :)
Dio puta sam isla s njima i moram priznat da je strasno cudno gurat djecija kolica (pogotovo kad ti dijete u kolicima moze bit kcer i vidis poznatu osobu koja te duuuugoooo nije vidila, cudna situacija).
Najvecu inspiraciju dajem sama sebi sa svim onim s cim prolazim u sebi. Imam s kim to podijeliti ali ponekad neke stvari zelim zadrzat za sebe, bar neko vrijeme (najcesce dok ne puknem i ne poludim i ne razbijem nesto ili nekoga
).
Teme ce se odnosit na zivotne situacije kojima smo uglavnom svi izlozeni na ovakav ili onakav nacin. Potrudit cu se da price ne idu u beskraj i da ne bude puno nastavaka ... mozda 2-3 :))))
Jako puno pozdravljam blogere i blogerice koji su sa mnom otpocetka, otkako sam pocela pisat ovaj blog. Hvala svima sto citate moje ove istipkane rijeci u 5 i po sati ujutro. Ali trenutno me jedino ovo drzi budnom.
Do tipkanja,
Vasa Nara.
petak, srpanj 4, 2008
Pozdrav,
Evo da i ovdje objavim da sam NAPOKON DOBILA SEKU!
Da, nakon 20 godina postala sam starija sestra. Ne mogu vjerovati!
Sve je rposlo u redu i u subotu mi majka i sestra izlaze iz bolnice. Naravno slika ce biti :))))))))))))))))
srijeda, lipanj 11, 2008
Ovo je jos jedno samo pisanje,
nema znacenje ni objasnjenje,
ne znam za emocije ni sjecanje,
koje bi me moglo navesti
na ovo pisanje.
Da, samo pisem tek tako,
i pisem ovo polako,
jer zelim da traje,
da primite na znanje.
Ne znam sto vam zelim zapravo reci,
niti sto zelim poruciti,
samo zelim pisati,
pisati i nista vise.
srijeda, travanj 30, 2008
Evo nakon duuuuugoooo vremena da i ja ponešto napišem.
Nažalost priča još neće biti, jer nemam vremena za pisanje (faks, obaveze, vamo-tamo, pa ne stignem).
Pa da vidimo sto ima novoga otkako nisam pisala :)))
Mater mi je trudna, dobit cu sestru. Trebala bi rodit u 7 mjesec. :)
Nakon 19 godina zivota sto sam bila jedinica, odjednom dobivam polusestru. Totalno čudan feling. Nije da sam ljubomorna ili da mi smeta, totalno suprotno. Drago mi je. Samo me ježi pomisao da kad ona bude mojih godina da ću ja imat 40 , a mater 60.
No dobro ...
Prije mjesec-2 tetka mi je pukla krevet... Otišla cijela jedna strana kreveta ... No nije svako zlo za zlo... ;)
Dobila sam potpuno novu sobu (namjestaj). Jučer je stigla dostava :) Montirali sve i jos samo trebamo vidit i sredit gdje cemo stavit stol sa kompjuterom :))))
Što se tiče faksa, sve ok. Neke kolokvije položila, neke ne. Ali dobro je :)
Puno pozdrava u nadi da će sljedeći post ipak biti jedna kratka priča :)))
Do tipkanja,
Nara.
ponedjeljak, ožujak 31, 2008
Evo nakon dugo vremena da i ja napišem nešto ....
Ovi Uskršnji praznici su mi bili jedni od najboljih praznika u mom životu - iako mi je zub natekao ...
Došli su mi prijatelji iz Osjeka i Borova, te ih nakon dugo vremena opet vidila. Sjecajuci se ranijih dana, smijajuci se i uz razne dogodvstine proveli smo skupa 10 odlicnih dana.
Ni kisa ni bura nas nije u tome omela. (ostali kod kuce i uzivali)
Kroz tu zezanciju, opustenost i naravno drustvo, svakidasnjica je bila zanimljivija, probleme se lakse probavljalo, i ono najvaznije danas svi skupa imamo lijepe uspomene.
Eto toliko za sada od mene. Puno puno pozdrava Darkmanu i Tikvickom do sljedeceg susreta i naravno do sljedeceg tipkanja na msn-u.
ponedjeljak, prosinac 31, 2007
Svima koji mi nisu četitali Božić i Novu godinu želim da im izgori
bor, da im se Djed Mraz posere u dimnjak da nejgi sobovi siliju vašeg psa. Isto tako
obaviještavam voljene prijatelje koji su mi pisali čestitke za 2007. godinu da mi se želje
nisu ostvarile i molim da mi za 2008. godinu uplate cash.
utorak, prosinac 25, 2007
Sorry, saonice su mi koma,
sob mi je high.
Zato ti nisam upao kroz dimnjak znaj,
pukla mi je s darovima vreća,
ali ti ipak želim best christmas i da te prati sreća.
Sretan Božić svima!
subota, studeni 3, 2007
Jednog dana, kada sam se najmanje nadala
netko mi na vrata pokuca.
Zbunjena i nesigurna,
tko bi mogao kucati sada,
stanem pred ulazna vrata.
Kroz špijunku pogledam,
ali iza vrata nikoga nema.
još uvijek zbunjena i nesigurna,
odškrinem vrata ta,
i provirim da vidim tko to kuca.
Prekrasno lice muškrca,
savršenih očiju svijetlih,
tamnih kosa i
prekrasnog osmjeha.
Ne znam je li to smao moja mašta
ili je ovo stvarnost,
otvorim širom vrata,
i zagledam se u oči te,
a pojubac njegov
na moje usne svane.
srijeda, rujan 12, 2007
http://www.youtube.com/watch?v=cbZnrPFQFmU
http://www.youtube.com/watch?v=JkJXuckuJ0w
http://www.youtube.com/watch?v=R0UT2MpdWnc
http://www.youtube.com/watch?v=Qnq7N6X4x84
http://www.youtube.com/watch?v=Q1cPbHPqKPc
http://www.youtube.com/watch?v=g6PRLj4mk3o
->samo gledaj... i placi od smija ... hehe
Do tipkanja
petak, rujan 7, 2007
Nije prestajala govoriti, «Govorio mi je kako me voli i kako ćemo se vjenčat kad završi njegova plovidba. Ali se nije vratio. Onda sam čula da se želi.»
«Nije istina!», brani se Marko.»Ja nikad u životu nisam vidio ovu ženu.»
«Ne laži pred svojom obitelji i pred Bogom. Reci istinu!»
«Najdraža, znaš da to nije istina.», obratio mi se.
Ali ja ga nisam slušala, samo su mi odzvanjale njene riječi u ušima, dok sam padala s nogu gledajući to dijete.
«Ostavi je na miru!», rekao je moj otac, «Primio sam te u kuću, dao ti ruku svoje kćeri, a sad ovo? Idemo kćeri.»
Uzeo me za ruku i odveo sa sobom. Nisam se odupirala. Riječi te žene su mi cijepale srce sve dublje, iza sebe ostavlja duboku ranu koja nikad neće zacijeliti.
srijeda, kolovoz 8, 2007
NAKON MJESEC DANA, DAN VJENČANJA
Obukla sam vjenčanicu što mi je majka sašila. Prekrasna je. Majka mi je stavila veo na glavu i poljubila me u obraz.
«Izgledaš fantastično, dušo.»
«Hvala, mama.»
«Sad će ti doći otac, pa će te otpratiti do oltara.»
Gledala sam se u ogledalo i namještala haljinu dok je majka izlazila iz moje sobe. Za nekoliko minuta došao je otac i pohvalio kako mi halkina prekrasno stoji i kako je presretan zbog mene. Napokon smo krenili put crkve. Tamo nas je čekala Markova obitelj i Marko, moj budući muž. Sve je bilo isplanirano i dogovoreno. Sve je trebalo biti savršeno.
Otac me dopratio do oltara i predao moju ruku Marku. Najljepši, najposebniji i najvažniji trenutak u mom životu. Osjećala sam leptiriće u želudcu. Ruke su mi se znojile, a noge su mi se totalno ukočile.
Nisam si mogla pomoci.
Pogledala sam Marka u oči. Nasmiješio mi se.
Svećenik je započeo obred i napokon smo rekli sudbinosno «DA».
No, kad je svećenik rekao:
«Je li ima netko tko zna zašto se ovo dvoje ne bi smjelo vjenčati? Neka govori sad ili neka šuti zauvijek.»
Odjednom je u crkvu ušla žena s djetetom. Svi u crkvi su se okrenili i uperili oči u nju. A ja sam gledala dijete koje je držala u naručju.
«Ja imam...», nastavila je, «On je otac mog djeteta.»
četvrtak, srpanj 19, 2007
Probudila sam se. Miris pečenog kruha dopirao je do moje sobe.
«Dobro jutro, majko!» - rekla sam.
«Dobro jutro, dušo. Stiglo je pismo za tebe.»
«Stvarno?»
«Naravno. Doručkuj, pa ga kasnije pročitaj u miru. Otac ti je već na farmi.»
Majka je izvadila kruh na stol. Ispred mene je stavila kravlji sir i maslo. Obožavam majćom lrih. Nitko u mjestu ne zna napraviti ga bolje od nje. Doručkovala sam na brzinu i sjela na verandu kako bih pročitala pismo. Pismo je bilo od mog dragoga. Sada je na brodu i svaki dan mi šalje pisma. Čitala sam ga u sebi:
Najdraža moja,
Danas se vraćamo natrag. Danas se vraćam tebi, ljubavi moja. Gotova je ova duga i usamljena plovidba. Kad dođem, ako se ti slažeš, zaprosit ću tvoju ruku kod tvog oca. Ne mogu živjeti bez tebe. Moje srce i duša pripadaju tebi.
Osmjeh na licu je bivao sve veći, a mojoj sreći nije bilo kraja.
Bilo je teških dana, kada me samo tvoja ljubav držala na životu, kada je svijetlo u tvojim očima bilo jedino svijetlo u mom životu. To svjetlo i sada sjaji i uvijek će sjati u srcu mom.
Do skorog viđenja, ljubavi moja. Čuvaj se i pazi.
Zauvijek tvoj
Marko!
«Majko, majko! Dolazi! On dolazi!»
«Tako mi je drago, dušo.»
«Zaprosit će moju ruku kod oca.»
«Tvoj otac ga voli, sigurno neće imati ništa protiv.»
«Tako sam sretna!»
«I ja, dušo. Ali posoa čeka.. Hoćeš li mi pomoći?»
«Naravno.»
Pomagala sam majci u kuhinji cijelo jutro. Otac je oko podneva došao na objed. Ručali smo u miru kao obitelj. Ručak je najvažniji objed u danu. Tako kaže moj otac. To je vrijeme kada obitelj zajedno sjedne za sto,l i skupa u miru ručaju. Poslije ručka majka je skuhala kavu.
«Ole, Marko danas dolazi.»
«Stvarno? Baš mi je drago.»- rekao je dok je pušio svoju lulu.
«Posao mi je pismo u kojem kaže da će, kad dođe, zaprosit moju ruku. Pa, možeš li mi reći što ti misliš o tome?»
«Marko je pošten i časan momak. Bio bi dobar muž i otac. Ako ti to želiš, nemam ništa protiv.»
«Hvala, oče!» - zagrlila sam ga i poljubila.
četvrtak, srpanj 12, 2007
Samo vas želim obavijestiti da sam uspjela upisat računovodstvo na stručnom studiju. Bila sam 8 na rang listi tako da sam uspila upisat uz potporu Ministarstva.
Nadam se da vam se sviđa novi izgled mog bloga (sve kritike i pohvale su dobrodošle).
Hvala vam svima. A moram se posebno zahvaliti noname-u koji mi je pomogao da napravim novi dizajn. Hvala ti puno i do tipkanja.
petak, srpanj 6, 2007
subota, lipanj 30, 2007
Evo nakon dugog vremena, pišem post koji nije priča ... Hehehe ...
Priča koju sam počela pisati je još u procesu i još radim na njoj. No, ideja je dobra ali insširacije malo. Jer da bi došla do biti priče, moram prvo nekoliko poglavlja uvoda...
Razlog zbog kojeg pišem ovaj post na ovakav način je da s vama, blogerima, podjelim svoj uspjeh.
Napokon sam završila srednju šklolu i maturirala. Nakon svih živciranja i strahova kako neću uspit položit maturu, sve je na kraju ispalo dobro.
Maturu sam položila s vrlo dobrim i sad je ispred mene još jedan izazov zbog kojeg ću se još više i živcirat i histerizirat, jbg takvi mi je hosorkop, je upis na fakultet. Narvno, ostat ću u Splitu, ali i ovdje je velika navala ... Kad pogledam malo bolje, kad počnu predavanja dosta njih će odustat, ako ne i prije.
Htjela bih se zahvalit svim ljudima koji su me krouz ovaj 6 mjesec ohrabrivali i govorili mi da se ne brinem i kako ću proć i sa mnom dijelili sreću za svaki položeni ispit. Neću ih sve imenovati, ali mislim da se prepoznaju u mojim riječima.
Nadam se da ću upisati fakultet koji želim i da će mi ovo ljeto biti savršeno kao i prošlo.
Do tipkanja, vaša Nara
petak, lipanj 15, 2007
«Kuc-kuc»- čuo se glas kod mog ureda.
«Ljubavi!» - rekla sam- «Uđi. Samo minutu da ovo dovršim.»
«Nema problema.» - rekao je i nasmješio se.
Sjeo je za stol nasuprot mene na kožnu fotelju koja mi je bila draža od ove na kojoj ja sjedim.
«Pa, što je to bilo na poslu?»
«Problemi. I naravno ja morams ve srediti. Sve je u redu sada.»
«To je najvažije.»- rekao je sa smješkom, a onda se uozbiljio – «Umrla je ona starica u domu s kojom si uvijek pričala kad bi došla gore.» - rekao je tužnim glasom.
«Molim?»- zaprepastila sam se. Nisam mogla vjerovati, «Ti to ozbiljno? Siguran si da je ona?»
«Sad sam bio gore.»
«Neee!» - počela sam plakati, «I to baš danas!»- jecala sam. Došao je do mene i zagrlio me.
«Smiri se, ljubavi. Sve je to dio života.» - tješio me, «Najbolje što možeš učiniti je nadati se da je na boljem mjestu.»
«Imaš pravo, ljubavi» - obrisala sam suze – «Ali ta mala starica mi je puno značila.»
«Znam»- zagrlio me još jače i privinio uz mene, «Ajde završi to i idemo popiti kavu.»
«Dobro.» - rekla sam i poljubila nejgove usne.
Ne mogu vjerovati! Još jučer je sve bilo dobro. Što li će još danas ići nizbrdo?
Nije mi dugo trebalo da završim započeto, pa smo napokon ja i moj muž otišli popiti kavu u obližnjem kafiću. U tih pola sata što smo proveli skupa smo se dva puta porječkali oko gluposti, dva puta smo se dugo mirili i na kraju pričali o djeci te se dogovorili kako ćemo i kad ići na primanja. Onda sam ja morala natrag na posao.
«Doći ću doma odmah poslije škole. Hoćeš li ti otići u školu po djecu?»
«Ako stignem, hoću. Javit ću ti.Ne brini se.» - rekao je i poljubio me.
«Volim te»
«I ja tebe.»
«Vidimo se kasnije»
«Vidimo se.»
Vratila sam se u ured isti putem, srela iste ljude, sve isto kao i jutros kad sam dolazila na posao.Vrijeme poslije pauze uvijek je najgore. Tada vrijeme najsporije prolazi, ali eto ipak je na kraju došlo 3 sata.
«Napokon gotovo!» -uzdahnila sam. Cijelu hrpu papira što mi se nagomilala u 2 dana na stolu riješila sam i odnijela u arhivu.
«Kuc-kuc.»- rekla je Anita i provirila iza odškrinutih vrata, «Već ideš?»
«Već? Jedva čekam doći doma!»
«Je li ideš odmah doma ili imaš nešto za obaviti?»
«Hm... Trebala bih otić po djecu u školu. Zašto?»
«Mislila sam da odemo na kavu.»
«Može. Hajmo njih pokupiti pa ćemo svi skupa.»
«Može. Idem po svoje stvari.»
«Nađimo se kod lifta.»
«Ok.»
Spremala sam stvari sa stola u ladicu i zaključala je. Uzela sam torbu i obukla kaput. Izašla sam iz ureda u široki, dugi hodnik s bijelim zidovima i sivim svjetlucavim podom. Kolege i kolegice su šetali gore-dolje s papirima i spisima u ruci. Krenila sam prema liftu gdje me čekala Anita.
«Evo me. Hajmo!» - rekla sam.
«Hajmo.»
Došao je onaj isti lift s kojkm sam i došla ovdje na kat. Ušle smo i pritisle dugme pokraj kojeg je pisalo «PRI» (prizemlje).
«Hoćemo li ići mojim ili tvojim autom?»- upita me.
«Svejedno. Hajdemo mojim.»- odgovorila sam hodajući... Otvorila sam vrata od auta, sjela na vozačevo mjesto. Torbu i kaput stavila sam na stražnja sjedala. Anita je sjela na suvozačevo mjesto i zatvorila vrata.
«Zaveži se.» - rekla sam joj.
«Naravno.»
Upalila sam auto i krenule smo. Anita mi je govorila što se sve događalo na poslu, ali je nisam baš slušala. Ne volim govoriti o poslu nakon što završi satnica. Volim se opustiti i uživati u slobodnom vremenu sa djecom, mužem i prijateljima.
«»stigle smo. Hoćeš li me pričekati ovdje ili ćeš ići sa mnom?»
«Pričekat ću te.»
Uzela sam torbu i ključeve, izašla iz auta i zatvorila vrata. Hodala sam prema školi. Kad sam došla u razred gdje su bile smejštene moje kćeri, sve mi je bilo čudno ... Sve je bilo čudno... tako malo ... male klupe i male stolice... To me vraća u djetinjstvo kada sam prvi put došla u školu ... uspomene...
«Oprostite, ja sam Sanjina i Marijanina majka. Došla sam po njih. Nastava je gotova, zar ne?»
«Da, naravno. Ali vaš je muž djecu već odveo.»
«Dobro. Hvala vam. Sad ću ga nazvati. Doviđenja.2
«Doviđenja.»
Uzela sam mobitel u ruku i okrenila broj mobitela svog muža. Nije se javljao, pa sam mu poslala sms poruku.
četvrtak, svibanj 31, 2007
Nakon nekoliko minuta, nako što sam poklopila slušalicu odjednom zalupe vrata.
«SRETAN TI ROĐENDAN!»- ZADERALA JE Iris, prijateljica i kolegica s posla.
«Hvala ti, draga!»- uslata sam i poljubile se u obraz.
«Kako se osjećaš kao 30-godišnjakinja?»- upitala me.
«Staro» - nasmijale smo se obje.
«Evo izvoli, da ne zaboravim!» - rekla mi je pružajući poklon.
«Ajme, hvala ti, nisi trebala.» - opet sam je poljubila u obraz.
«Ne navršava se 30 godina svaki dan.»
«Istina.» - nasmiješila sam se i počela otvarati njen poklon. Tako sam se osjećala sretno. Kod svakog rođendana sam obožavala i voljela poklone. Napokon sam otvorila poklon ... Ajme majko ..
«Ti nisi normalna!» - rekla sam iznenađeno.
«Hahahaha!»- smijala se.
«Pa što će mi ovo? Imam muža!» - rekla sam joj i nasmijala se, te smo se obje počele smijati.
«Kako što će ti? Npr. on se vraća kući s posla i raspoložen je, a ne zna jesi li ti, pa ti samo pošalje poruku prije nego što uđe u stan.» -nasmijala se.
«Stavrno si perverzna.» - nasmijala sam se.
«Jednog dana ćeš mi zahvaliti.»
«Možda ... možda uopće ne bude trebao .. tko zna ...» - nasmijale smo se.
«Gdje si ti za vrijeme pauze?»
«Main me zvao da idemo na kavu. Doduše prvo je rekao da su djeca nestala, da su oteta a ja ih odvezla u školu. Već vidim njegovo lice ...» - nasmijale smo se- «Ti?»
«Ne znam. Vjerovato ću ostati u uredu. Moram ti ići. Posao čeka. Vidit ćemo se kasnije.»
«Dobro. Vidimo se.» - otišla je.
Ona stvarno nije normalna. Vibrator na daljinsko upravljanje? To još nisam vidjela. Irisin poklon sam stavila u torbu. Nije baš poželjno da netko to vidi na radnom stolu u uredu. Podotovo šef. Kako bi mu to objasnila? Dobro je!
Opet natrag na posao. Koliko posla imam! Nadam se da ću riješiti ova 2 slučaja što mi je šef naredop da sredim. Novinari opet pišu crne kronike o nama. A niti pola nije istina. Tako da imam toliko posla da ne znam kad ću sve stići. Još mi je stavio rok od 2 mjeseca. Kao da mi je to jedino što imam. Ja mu prekovremeno neću radit. Neka se snalazi sam. Što on misli da ja nemam svoji obaveze?
Umišljeni egoistični magarac! A najdraži mi je kad kaže: «Da ja radim na mjestu gdje ti radiš, sve bi bilo gotovo u roku od mjesec dan.» Dobro evo ti! Zamijenimo radna mjesta.
«Zašto imaš lice namrgođena djeteta? Tko te naljutio?» - upitao me Josip, kolega s posla. Skočila sam.
«Ajme, prepao si me! Nisam ni čula kad si ušao. Nije me nitko naljutio. Nšeto sam razmišljala.»
«Ah, tkako. Došao sam ti čestitati. Sretan ti rođendan.»
«Hvala»- nasmiješila sam se.
«Jesi li se ti to šišao?» - rekla sam iznenađeno.
«Da. Sviđa ti se?»
«Da.»- nasmiješila sam se opet. «Slatko ti tako stoji.»
«Hvala. Pakoji je plan za večeras? Kako će se proslaviti?»
Iskreno, nemam ništa u planu. Kako sam radila nisam stigla ništa napraviti. Možda ja i muž odemo na večeru i to je to.»
«Lijepo, lijepo. Dobru zabavu.»
«Hvala»
«Idem ti. Šef na sve vrši pritisak zbog Kekovića. Svi rade punom parom. Je li bio ovdje?»
«Ne, nije još. Mislim da će ovdje doći na kraju, da se dobro za sve iskali na mene.»
«Žao mi je što to čujem, jer će biti opako. Nikad prije nije bio ovakav.»
«Ne brini se. Navikla sam se na njegovo vikanje i prigovaranje.»
«Ne bih ti volio biti u koži. Aj, pa se vidimo kasnije.»
«Vidimo se.»
Gledala sam ga dok je odlazio. Ima tako slatku guzu ... ove hlače mu je još više ističe... Njami... Bolje da rpestanem... Moram natrag na posao. Barem da obavim polovicu posla do stanke.
četvrtak, svibanj 10, 2007
Odvezla sam ih u školu. Još su u istoj osnovnoj školi, pa ne moram voziti s jednog kraja grada na drugi. Ne znam što će biti kad budu u srednjoj. Nadam se da će upisat istu školu.
Na putu prema tvrtci gdje radim, otišla sam u supermarket kupiti nešto da prigrizem. Jutros nisam stigla ništa pojesti, pa ću sad uzeti i pojesti prije posla.nakon 15 minuta vožnje do supermarketa do tvrtke došla sam pred visoku zgradu čiji su zidovi zapravo bila stakla.Veličanstven prizor. Odrazi zgrada, auta i ljudi vidi se na njima. Kao dasu stakla štitovi od reflektora koji odbija bilo kakav utjecaj na unutrašnjost tvrtke. Kao onaj naslov
„Zabranjen pristup nezaposlenima!“
Parkirala sam auto na prvi slobodni parking i zapisala u rukovnik gdje sam ga parkirala. Uvijek zaboravim. Izašla sam iz auta i uputila se prema zgradi tvrtke. Na porti me pozdravio čuvar koji kao i svakoga dana sjedi zavaljen u fotelji i čita dnevne novine. Uvijek sam se pitala za što on dobiva plaću. Za sjedenje i čitanje novina? Koliko dobiva za to? I ja bih voljela takav posao. Ponekad se prošeta oko vrata, izađe ispred zapaliti cigaru. Igra se ključevima od cijele tvrtke. On ima ključeve od svih ureda. Njegova uniforma modra s crvenim rubovima komičnomu je stala. Kao da je neki loši klaun iz trećerazrednog cirkusa. Kosa mu strši na sve strane, kao da ga svako jutro stresne struja za dobro jutro. Lice mu je izborano kao deblo drveta, oči male i sitne kao u zmije. Svatko će reći kako je ovajčovjek zao, a zapravo je potpuna suprotnost.
Ne znam kako je uspio dobiti posao čuvara. Onako sitan i mršav, poput neishranjenog čovjeka. Znam da je razveden i da ima sina iz tog braka. Nikad nije govorio o njemu.
„Kako ste gospođo ivanić?“ – Upitao me.
„Dobro.Bojala sam se da ću zakasnit.Srećom stigla sam.“
„Kako djeca i muž?“
„Dobro.Baš sam cure odvezla u školu“ – govorila sam hodajući, „Idem u ured. Vidimo se kasnije.“
Svakoga dana ista priča. Dosadio mi je ovaj život.Trebam neku promjenu. Ne mogu više ovako. Pozvala sam lift u prizemlju. Pritisnula sam srebrno dugme na kojem je bio znak prema dolje. Pričekala sam nekoliko minuta i otvorila su se srebrena vrata. Kad sam ušla u lift, našla sam se u malome prostoru koji je sa svih strana zidova imao ogledala Pod je bio srebrne boje, a nekoliko malih, a jakih lampica na stropu su prostor obasjavale žutim sjajem. Lift je bio prekrasan. No sve bi bilo savršeno kad ne bi stajao ovaj ružni i zastrašujući natpis:
„VOZITE SE NA VLASTITU ODGOVORNOST“.
Došla sam na peti kat gdje mi je bio ured s prekrasnim pogledom i dosadnim spisima na stolu. Hodam kroz dugačak hodnik gledajući ljude koji rade na ovom katu s menom. Sve je isto kao i jučer. Osmjeh na suhim i blijedim licima, oči pune zamršenih osjećaja, mržnje i ljubavi, gorčine, tuge i sreće, radosti i veselja. Toliko izmiješanih osjećaja u samo jednom pogledu. Došla sam do vrata na kojima je pisalo:
IVANA IVANOVIĆ
VODITELJICA ODJELA
ZA JAVNOST
Ušla sam u ured, naslonila torbu i vrećicu na kožnu fotelju koja je stajala uz zid, skinula sam kaput, objesila ga na vješalicu i stavila na stalak. Opet sam uzela torbu i vrećicu i sjela za stol. Torbu sam stavila u zadnju ladicu stola, kao i uvijek … sve isto …
Iz vrećice sam izvadila kroasan što sam ga kupila u supermarketu prije dolaska u ured.Nisam ni počela jesti, kolegica je uletila u ured.
«Opet problemi s onim slučajem ... Ajme oprosti tek si stigla. Vratit ću se kasnije.» - rekla je muckajući.
«Smiri se. Sve je u redu. Šta je bilo?» - rekla sam i zagrizla kroasan.
«Nisu Kekovići opet platili. Šef ludi.» - govorila je uznemireno.
«Jesi li im poslala opomenu?»
«Jesam, ignorirali su je. Povratnica je stigla.»
«Pošalji im još jednu opomenu, da moraju platit u roku od 24 sada. Ako ne uplate, oduzmite im imovinu, ali obavijestite policiju.»
«Misliš da će to upaliti?»
«Gledaj, nama 24 sata ništa ne znače, a oni će obvesu podmiriti ovako ili onako. I još će morati platiti troškove za oduzimanje imovine.»
«Dobro. Idem reći šefu.» - rekla je i užurbano istrčala. Ova crna suknja duga s čipkom joj sexi stoji. A ona plava košuljica joj prekrasno ide uz njezine plave oči. Podsjeća me na mene kad sam ja počela raditi. Takva sam i ja bila. Najmanja sitnica bi u meni izazvala strah i nervozu. Pa bi nekome drugome uvalila problem. Ne volim probleme i ne volim ih rješavati.
Pojela sam kroasan do kraja i uhvatila se posla. Uključila sam kompjuter i upisala lozinku. Mrzim tu lozinku. Osim što moram pamtiti pinove za kartice i ostalih stvari, još moram i to. Stvarno kompliciraju stvari.
Iznenada zazvoni telefon i prekine me razmišljanju.
«Halo?»- javila sam se na telefon.
«Draga, ja sam.» - čuo se glas mog muža s druge strane telefona.
«Reci ljubavi!»
«Djeca su nestala! Nema ih! Trebao sam ih voziti u školu, ali sam zaspao! Zvat ću policiju. Htio sam ti prvo javiti ali ...» - govorio je uznemireno.
«Dragi smiri se. Ja sam ih odvela u školu prije posla.»
«Zašto me nisi probudila?»
«Tako si slatko spavao da mi je bilo žao buditi te.»
«Ja sam se već prepao i pomislio na najgore.»
«Sve je u redu. Pojedi nešto. Imaš kave na ploči.»
«Dobro. Hvala. Je li poslije posla odmah dolaziš kući?»
«Najvjerojatnije. Možda odem po djecu u školu poslije posla.»
«Dobro. Ja moram otići nešto do posla, zvali su me.»
«Dobro.»
«Hoćeš da odemo na kavu kad ti bude pauza?»
«Može.»
«u 11:30?»
«Da.»
«Vidimo se.»
«Vidimo se.» - polako sam poklopila slušalicu. Još mi nitko nije čestitao rođendan. Nisu valjda zaboravili koji je datum.
petak, svibanj 4, 2007
Dragi moji blogeri i blogerice,
nedavno smo ja i
hermi počeli skupa pisat blog.hermi-narizam.bloger.hr
Pa ako nisam na svom uobičajnom nicku, onda sam na tom. ali prvo pitajte tko je iza nicka da ne bude zabune ...
Uživajte mi! I do tipkanja.